Ranije smo naveli da je Ibn Arebi nadahnuo sve arife i islamske mistike koji su živjeli nakon 7. stoljeća po hidžri. Drugim riječima, on je otac irfana tj. islamskog misticizma i čovjek koji je napravio veliki preokret u irfanu (kada kasnije budemo govorili o teorijskom irfanu, nešto više ćemo reći o ovoj temi). Svi arifi koji su živjeli nakon Ibn Arebija bili su pod njegovim uticajem. Mevlana, Hafiz, Šabestari i drugi bez sumnje su sljedbenici njegovog pravca. On je, također, spjevao stihove od kojih neki predstavljaju vrhunac pjesničke umjetnosti. Kao što kažemo da Mevlanu nije moguće staviti u okvire poezije, Ibn Arebija je još teže staviti u te okvire. On je bio veoma zanimljiv čovjek. Napisao je poetsko djelo pod nazivom Terdžumanul-ešvak (Tumačenje želja), koje je sam komentirao u djelu pod nazivom Zehairul-a‘lak (Riznica simpatija). Ovo djelo je štampano i danas je u upotrebi. Sve pjesme u ovoj zbirci su ljubavne, no i pored toga što on sam u uvodu navodi da se u Meki susreo sa jednom ženom arifom, koja je inače bila njegov murid, i što tvrdi da sve riječi u pjesmama aludiraju na istu osobu, pa čak i otvoreno navodi da cilja upravo na nju (“Svako ime koje upotrijebim u pjesmama, bilo to Suada, Hind ili neko drugo, odnosi se na nju i svaka kuća koju spomenem odnosi se na njenu kuću”), značenje njegovih pjesama je ipak simboličko. Ali, „simbolički“ ne znači da ukoliko spomenemo vino, mislimo na nešto drugo, kao što kada kažemo: “Vidio sam lava”, pod lavom mislimo na hrabrog i odvažnog čovjeka. Kada se spomene vino, misli se upravo na vino, no kada se opisuje vino, onda se misli na nešto drugo. Tu vino alegorijski predstavlja nešto drugo. Kada pjesnici koriste alegoriju, umjesto jednih riječi upotrebljavajući druge, ukoliko na njihovo mjesto stavimo originalne riječi, značenje se ne mijenja. Međutim, kod simboličkog govora je druga stvar u pitanju: raspravlja se o značenju. U tom slučaju ono egzoterijsko je ispravno i ima jedno značenje, a ezoterijsko se odnosi na drugo značenje. To liči na kur'anski stil zahirskog i batinskog (egzoterijskog i ezoterijskog) značenja riječi. Ovo ne znači da su kur'anski termini upotrijebljeni radi unutarnjeg značenja, a da vanjsko značenje predstavlja alegoriju, nego da su termini višeznačni, odnosno da posjeduju unutarnje i vanjsko značenje, pri čemu egzoteristi razumijevaju vanjsko, a ezoteristi unutarnje.
Ibn Arebi u nastavku kaže:
“Nisam napisao ni djelić ove poeme, a da pri tom nisam bio pod uticajem božanskih, duhovnih stanja i uzvišenih razloga, tako da sam pisao simboličkim stilom. Zbog toga je ono drugo značenje bolje od prvog.”
Dalje kaže:
“Ona je sama znala da aludiram na nju, međutim, ne daj Bože da onaj ko čita ovaj divan pomisli da sam mislio samo na vanjsko značenje.”
Nakon toga piše da je neki alim kritikovao njegov divan kada je objavljen, a možda su ga neki proglasili i bogohuljenjem i nevjerstvom. “Kada je onaj čovjek što poriče moje pjesme vidio komentar, pokajao se i učinio tevbu zbog toga što je okrivio i negirao fakire i arife. Općenito, pravilo je da oni u svojim gazelima koriste tešbib.”
Tešbib znači da se pjesma započinje i posvećuje voljenoj osobi, no cilj pjesme je sasvim drugačiji. Naprimjer, jedna od najveličanstvenijih, najiskrenijih i najljepših islamskih kasida, Kasida Burda, počinje upravo na taj način. Sastoji se od uvoda i osam dijelova, nakon čega slijedi hvala i pohvala Muhammedu, s.a.v.a. To je veoma neobična i veličanstvena kasida koja počinje na sljedeći način:
Il zbog uspomene Zi Selemine blizine,
mješana iz oka s krvlju suza lije?
Il zbog vjetra od Kazime što bije,
Iskri svjetlost iz tamne očne dubine?
Vrlo slično kao kada neko pjeva o svojoj dragoj. Tako su radili i pjesnici koji su kasnije pjevali o hazreti Aliju, Imamu Husejnu itd. Najprije pjevaju o ljepoti lica, uvojaka i sl, da bi tek potom pristupili hvaljenju hazreti Alije. Jasno je da su u to vrijeme arifi pjevali gazele i koristiti tašbibe, no pri tome su mislili na nešto drugo. Nakon toga se kaže:
Kad god se ruina doma svoje voljene sjetim, [11]
Il' ognjišta il' predjela tog[12]
Il' onog što rekoh ona, ili rekoh on
Il' oni il one skupa, il' oboje. [13]
I spomenem li Nedžda ime,
Il' ime Tahame spomenem. [14]
I kada kažem da oblak plače,
I kada kažem da cvijet se smije[15]
Il' kada govorim o ženama prsatim
Blistavim poput Sunca ili rumenim[16]
Sve što spomenuh i što je navedeno
Ili slično tome, da se razumije:
To su božanske tajne i blistave zrake
Koje je Gospodar Nebesa poslao u srce[17]
Moje srce ili srce onoga što
Poput mene je poučen od Boga
Uzvišena veličanstvena svojstva
Spoznaju se samo uz iskrene prethodnike
Pa odvrati razum od izvanjskoga
Za unutarnjim tragaj, dok ne shvatiš!
Ibn Arebi u nastavku kaže:
“Nisam napisao ni djelić ove poeme, a da pri tom nisam bio pod uticajem božanskih, duhovnih stanja i uzvišenih razloga, tako da sam pisao simboličkim stilom. Zbog toga je ono drugo značenje bolje od prvog.”
Dalje kaže:
“Ona je sama znala da aludiram na nju, međutim, ne daj Bože da onaj ko čita ovaj divan pomisli da sam mislio samo na vanjsko značenje.”
Nakon toga piše da je neki alim kritikovao njegov divan kada je objavljen, a možda su ga neki proglasili i bogohuljenjem i nevjerstvom. “Kada je onaj čovjek što poriče moje pjesme vidio komentar, pokajao se i učinio tevbu zbog toga što je okrivio i negirao fakire i arife. Općenito, pravilo je da oni u svojim gazelima koriste tešbib.”
Tešbib znači da se pjesma započinje i posvećuje voljenoj osobi, no cilj pjesme je sasvim drugačiji. Naprimjer, jedna od najveličanstvenijih, najiskrenijih i najljepših islamskih kasida, Kasida Burda, počinje upravo na taj način. Sastoji se od uvoda i osam dijelova, nakon čega slijedi hvala i pohvala Muhammedu, s.a.v.a. To je veoma neobična i veličanstvena kasida koja počinje na sljedeći način:
Il zbog uspomene Zi Selemine blizine,
mješana iz oka s krvlju suza lije?
Il zbog vjetra od Kazime što bije,
Iskri svjetlost iz tamne očne dubine?
Vrlo slično kao kada neko pjeva o svojoj dragoj. Tako su radili i pjesnici koji su kasnije pjevali o hazreti Aliju, Imamu Husejnu itd. Najprije pjevaju o ljepoti lica, uvojaka i sl, da bi tek potom pristupili hvaljenju hazreti Alije. Jasno je da su u to vrijeme arifi pjevali gazele i koristiti tašbibe, no pri tome su mislili na nešto drugo. Nakon toga se kaže:
Kad god se ruina doma svoje voljene sjetim, [11]
Il' ognjišta il' predjela tog[12]
Il' onog što rekoh ona, ili rekoh on
Il' oni il one skupa, il' oboje. [13]
I spomenem li Nedžda ime,
Il' ime Tahame spomenem. [14]
I kada kažem da oblak plače,
I kada kažem da cvijet se smije[15]
Il' kada govorim o ženama prsatim
Blistavim poput Sunca ili rumenim[16]
Sve što spomenuh i što je navedeno
Ili slično tome, da se razumije:
To su božanske tajne i blistave zrake
Koje je Gospodar Nebesa poslao u srce[17]
Moje srce ili srce onoga što
Poput mene je poučen od Boga
Uzvišena veličanstvena svojstva
Spoznaju se samo uz iskrene prethodnike
Pa odvrati razum od izvanjskoga
Za unutarnjim tragaj, dok ne shvatiš!
